Re: pesmi

Vesna Parun Kad bi se moglo otputovati Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja i otiæi zauvijek, ili neku staru laðu prevariti da nas odvede iz grada, prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu. Kuæe bi se raspukle od suza onih koji ostaju planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze. Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju. Jer koji plaču polako æe se utješiti a koji pjevaju umorit æe se pjesme. Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na laði jer su mi i onako veæ daleko svi koje htjedoh zadržati blizu. Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka. Ali kad bi se moglo otiæi zauvijek, i zaista otiæi s pjesmom mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala. I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.